KA OAZI
Leseprobe
Ilustracije: Jovan Balov
DJELO
Ako Bog zamoli
da u vatri jakost gori
gdje se to Oko Zemlje
s razlogom ne bori
STARA ZNANJA
Skupljamo izabrano i izbirano.
Poeti prijatelji, pokušah!
Važno li je biti izjašnjen po zvuku?
Dok se kraj rijeke kriomice klanjam uspomeni,
Nebo sunčanim mi praskozorjem šalje poruku;
U smislu se tek ono sjedinjuje
Što ne može biti ni prvo ni posljednje.
ZEMLJA
kruta stari
Zemlja živa
označeni drumovi sočni
od sočiva se čini
Zemlja probira
VJEVERICE
Pjesmu sa tvojih usana i žega upija
Od ljepote ti aura sva modra u obrisju pinija
i palmi treperi. Na obali kaplje azur uživanja,
slano sunce, žeravica, smokvin list, ćilibar,
čipka na pjeni tvoje purpurne puti i vlažan
nabor naranča. Drhturiš na pojilu zore njišući se
kao barka. Maestral kao čembalo sviri u peći tvojih oblina,
vjeverice zagrljene, trepavice, grudi u zvon
podnevna vrućina nasrće, dodiruje runo
vuna, morska penjačica prsluk, stegnuta kriješ se
od pčela i udi, kao tijesto naprsla si pastirica
suncem žežena.
Na ponjavi mahovina, u zjenama oganj uljanica
biserna tijela promatra, na pupku grožđe.
Rublje bjelasavo prstiju vijenac prosipa,
na tvoje šutljivo obnaženo klupko mirisne borovine.
U odsutnosti vjeverica krasuljak kukac
mravinjak nadgleda, košaaricu punu lješnjaka
vrijeme izjeda
GRANA
Lomi li se?
Progrizao je granu crv,
više nije sama.
Uljez je i u jagodama.
DA NIJE RAT
priznanje ruka oko
prepoznajem staklenu nit
govori se o novom vremenu
što bi se sve moglo dogoditi
da nije rat
kako ću opustjelo
nisu zanli čuti da nije rat
ptice cvrkuću berlinsko jutro
gdje se skrivaju patuljci
sve je uništeno
košmare i pjesmu pjevam
gospodina oca čujem i dalje
govori znao je
moćno more plavo
moje more najdraže
tata da sagradi kuću
podmornice morski divovi mrtvi stražari
ljudi pali
mirisi djetinjstva što se to događa
zar rat je majko
nije valjda životna svjetlost nestala
na najživljem kamenu smrt
prijetnja
u vrtovima istim sve su mi radosti
sva mi je ljubav
udaljena je pobjeda
u moru su divovi pakleni
Božji sud
na pijesku maslinama šikari
na suhoj travi mekan ležaj
živoj zemlji treba Gospa
otvoreno nebo
tko primi prah ima mač čarobni
štap drveni
ostao je u dnevnoj sobi moje bake
i svi moji najčudesniji vilenjaci veseljaci
plaču i čekaju me u staroj kući
živjela sam sretna
BAKA
nosi zelenu pregaču briše ruke o nju
oko nas su zlatne zrake sunca
u dahu nam mirisi borova mora i žalfije maze grlo
tako sam mala naspram tebe
ti se tako divno smiješ raduješ
kosa ti je meka i mirišeš na cvijeće i masline zajedno smo
tu osjećam početak i da sam u prolazu
moramo otići iz Raja
sunce je već na zalazu
a pred nama sat vremena dug put do kuće
treba proći pored kasarni i njenih pasa
čuvara koji glasno laju
prije mraka požuruješ me bojim se
pored dviju kapelica treba se prekrižiti
opet isto strahopoštovanje prema kapelicama
i pitanje koliko sam se svidjela Gospi
bakini koraci njihanje tijela
zastaje kako bi sve krajolike uhvatila pogledom
daje mi čaj s oranžadom i crno ljubičaste kupine
zagledamo svaku biljku pored puta
one svjetloplave žute i ljubičaste bodljikave
tako su lijepe a opasne
pazi da te koja ne ogrebe
pogledaj bako tako visoko na brdu školjke
tu je nekada bilo more
a što ako se more opet popne
neće
kako znaš
neće sigurno osmjehnula se
1997, Doroteja Novosel